Ispljuvak moždanih vijuga!

Ovdje počivam u miru! Sve je pičkin dim!

23.09.2010.

It goes down easy

I DA VRISNEM NE BI POMOGLO. JA SAM SAMA. I KAD JE PUNO LJUDI OKO MENE JA SAM SAMA. JA TREBAM POMOĆ. SLOMLJEN MI JE GLAS I OSMIJEH ZAKRIVLJEN. POSTOJI LI NEŠTO DA ČUPA OVAJ KOROV IZ MENE. NIJE POŠTENO.NIJE.NIJE.NIJE.NIJE.NIJE.NIJE.NIJE.RAZVODNILO SE SVE I OSUŠILE SE MISLI KAO SMOKVE SUHE I UCRVANE. VRIŠTIM ALI U SEBI JER NEMAM GLASA. NEMAM GLASA. NEMAM GLASA.NEMAM GLASA.NEMAM.nervni slom.

20.09.2010.

Je li?

Je li to zato što sam prestala vjerovati u sve moguće bogove? I one sa malim i one sa velikim slovom? U Sarajevu postoji nekakav puž, slučajno sam ga na trotoaru srela, smeđ, kad mahinalno pogledaš liči na govno, ali nije govno nego pravi puž golać. Nema kućicu, ne znam da li je to zato što je debeo pa mu treba XXL KUĆICA ili jednostavno lik ne želi da se ograničava prostorom? Valjda arhitektura...zna biti ubitačna...zna...jer svaki zidar je arhitekta, a to ne bi trebalo biti tako. Mnogo toga ovdje ne bi trebalo biti tako. Ovo je Ujedinjeno kraljevstvo nepoštovanja, nemotivacije i socijalne destrukcije kojoj sada počinje da doprinosi moćni, super nadmoćni, giga mega turbo folk facebook... Jer "ljudi" koji na poslovima treba da doprinose razvoju ove kraljevine drkaju slike na facebook-u. Npr " Jao šta je postavio kao status! Jao dodala ga na fb! Jao lajkao joj sliku!" itd. itd... A stvarni svijet leži pored Facebook-a, jede čips i gleda, posmatra nas nonšalantno, jer on je opipljiv, a nedodirnut i istovremeno silovan. Je li bitno? Nije! Zašto onda ja pričam o facebook-u? Zato što je bjeg od stvarnosti. Zato što ovdje nemaš motivaciju da izađeš iz čaure nepostojanja, zato što je facebook za cure playstation za muškarce. Racionalno i humano me boli kurac koji nemam. Odjeb je lansiran. Ali...ima nešto vezano za tog puža. Ubit će me novac i priča o novcu kao njega kućica, guta me plata moga oca koju trošim na život u Sarajevu. Guta me parola:"Ovdje ništa ne ide na bolje"! Guta me demotivacija. Uporno želim da odem odavde. Negdje gdje novac ne postoji. Sanjam neki drugi svijet, a nikako da ga stvorim. Shvatam da svaka moja obnovljena godina fakulteta utiče na njih, ali ne žele da kažu. Ne moraju ni reći. Ali lažu me očima. Guta me što nisam student koji uživa dok obnavlja i guta me što me guta masa, siva i nepopravljiva. Možda mi fali onog nekog jadnog hormona sreće što se aktivira kada pojedeš neki kurac što se, kažu, nalazi u čokoladi. Nažalost ne volim čokoladu. Kaže:"A šta bi da su ti moje godine, mlada si"?, kaže:" A šta bi da su ti tek moje godine"? A ja kažem:"ALI NAŽALOST MOJE SU" ! Dakle, želim reći da bog nema veze sa ovom kraljevinom, možda je zaista digao ruke, ili se razbolio kad je vidio sve ovo. Nije ovo bogohuljenje. Poštujem ja boga. Imamo mi svi bogove kojima se vraćamo. Imena im nisu bitna, a broj se svakako svede na jednog. Ali boga boli briga što ja opet obnavljam godinu sa krvlju propišanom urađenih projekata. Što me boli svaka povučena linija i što pojma nemam kako se zovu svi poznati glumci, što pojma nemam kako se zovu svi poznati pjevači, i što pojma nemam koji su najnoviji filmovi, a ni najstariji, jer nemam vremena, jer vrijeme ne postoji. Pa zašto mi je onda krivo što mi vrijeme prolazi ako ne postoji?

14.09.2010.

Come away with me...

Ponekad mislim da sam provodnik emocija, dalekovod, emotivni razvodni kabl...ili emotivni rezervoar...sačekuša emotivnih otpadaka! Ja se mjenjam. Želim da se mjenjam. Ne želim da stojim i čekam otpatke nečijeg neuspjeha, neljubavi...djelomičnog djeljenja...ali dočekam, na svakom ćošku, deformisano me sačekaju prilike...maskirane emocije i uvuku se u džepove, uvuku se kroz zavjese, kroz žaluzine...liftom do stana kroz ključaonicu, nađu me...namjerno! Na semaforu ih srećem stalno. Kao film. Kako? Baš ja! Nisam htjela filmski život emotivne kurve. Htjela sam život žene koja razumije Balkan i živi s njim, dijeli se s njim, grli ratne ostatke i miriše na sunce i rizik sa uspjehom. Htjela sam život žene koju zaobilaze emocije, da budem ona hladna i otresita figura mesa za kojom se ne okrecu ljigave face i ne hvataju na meso kao ptice na bakatinu, moždani sklopovi nemuškaraca i nemoralista kompleksaša, mase šupljih mišića i lijepih glava... Deformacija je...deformacija čula...

13.09.2010.

58

Utičnica je kurva. Šta sve samo u nju ulazi?

11.09.2010.

I još ima nešto...

zamišljam da ima... sad si samo šnita hljeba ostavljena na stolu već neko vrijeme, suha, zagrižena... ne može se ugristi još jednom, ne ne...jer tvrdo je to...tvrdo...može slomiti zub!

09.09.2010.

Oblikovanje!

Dvoje ljudi napravi dijete. Već prije rođenja djeteta razmišljaju kako će ono izgledati. Da li će ličiti na njih? Zar nije sebično? Oblikovati nešto, klesati ga kao kamen i misliti da ono... dijete treba misliti ono što vi mislite? Misliti da je uvijek vaše mišljenje važno i samobitno te da ste vi upravu, a ne neki turbofolkaš. Ko u suštini zna ko je upravu? I šta mislite kako ste klesani i koji je ishod? Mislite li ono što mislite da trebaju misliti i vaša djeca? Nemate pravo!

05.09.2010.

Nekad sam htjela ništa...

i sve je bilo dobro i bilo je previše, uvijek iznenađujuće...sada želim svašta, a ne dobivam ništa... Ja želim da želim ništa...prosto je lakše...sve je novo i sve je lako...ne tjera na razmišljanje...i dešava se.

03.09.2010.

Neke su stvari...

kao bubreg...teško ih je kompenzirati...a pogotovo zamijeniti...nekad su sve kompenzacije suvišne. Pitam se koliko će dugo ovaj prostor otkucavati nemirom? Otkucava kao sat...u tri ujutro...kad se samo on čuje. Neke stvari jednostavno prestanu i onda počinju da fale...bez obzira koliko destruktivne bile.

02.09.2010.

!

 

Na Balkanu muškarac želi nevinu ženu, a žena želi pažnju... Žena na Balkanu ne dobiva pažnju pa se počne jebati sa svakim seljakom, ne propuštajući nikakav trenutak u beznadežnoj situaciji života, kolotečine, uporno želeći doživjeti tu bljutavu i izlizanu riječ ljubav, čija potražnja je razori do tridesete, napravi kurvu od nje i kurvu od njenih misli.

Žena je samo marioneta u rukama balkanca, ne može se reći muškarca, jer balkanac nije muškarac... to je već potrebno opisivati, savladati riječima sve ono što čini balkanca balkancem...može se pokušati... recimo da balkanca nazovemo životinjom, nekom vrstom životinje, ptica kukavica, kad se kukavica oglašava sa ku-ku ku-ku ku-ku, u narodu kao „kupuj kruh“, tako balkanac uporno govori šta se treba raditi, ali ne radi, napravi dijete pa da može ostavio bi ga nekom drugom u kuću, baš kao kukavica, jer dijete stvarno puno jede, da može navikao bi ga da ne jede, a i puno traži, ima želje, još misli, pa to je zaista teret...

Međutim kad dobije još jedno dijete, nehotice, nakon prvog nehotičnog, hvata se za glavu, pita kako dalje?, sad zaista mora biti muško, ali ono muško u pravom smislu te riječi. U njemu se tada pocjepaju sve verzije smisla za humor, ukiseli mu se faca i izgubi ljepota u koju se žena zaljubila. Poslije te preobrazbe daje sebi za pravo da krivi svakoga oko sebe, jer niko ga ne poštuje, niko ga ne cijeni, a žena ga zamrzi... jednostavno mora... ali žene su takve da je dovoljna riječ i da se raznježe, vrate na svoj umiljati ritam, zadovolje sa malo čega i znaju biti sretne kad na pijaci kupe gaće za dvije marke jer su jeftine i jedna drugoj prepričavaju i to ih čini sretnim...

<< 09/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930